„Mislio sam da je Božić bata, i mene pogledao, i da ću nakon isteka, memoranduma, o zapošljavanju, u javnim ustanovama, i meni dugogodišnja želja, biti uslišena, sa ću dobiti zaposlenje higijeničara u nekoj, ustanovi, školi, i tome slično. Ništa. Bio sam par puta, i kod gradonačelnika Dr. Gorana Cvetanovića. Od 2016.godine, do 2020.godine, 1.februara, kada sam bio poslednji put, i otvoreno razgovarao o svemu. Minula me želja. Onda nakon meseci neizvesnosti, oko emitovanja priloga, o mom književnom radu, koji je snimljen zahvaljujući, novinaru Zoranu Radenkoviću, 28.decembra 2018.godine,pišem ja predsedniku Aleksandru Vučiću da mi pomogne između ostalog, i za pomenuti posao čistača, i da mi pomogne, oko emitovanja priloga, u Nacionalnom Dnevniku, na ružičastoj televiziji. I dobijem, ja, dobar odgovor od Ministarstva Kulture, u aprilu 2019.godine.koji je bio nada jedno vreme, da će me bolesna majka videti, na TV ekranu, da sam neko. Naravno ništa. Da je bar neko sagledao, moju nezavidnu situaciju, da je bar neko sagledao, situaciju, da sam bez posla, kompjutera. Jer i ja sam nečije dete, nisu deca samo deca sa Kosova, koja su u prednovogodišnjoj euforiji, pravili zajedničke selfije sa predsednikom.Ali dobro. Meni je za utehu, ostao zajednički selfi, sa dobrim sagovornikom, Maricom Đorđević, nakon snimanja, u Biblioteci Radoje Domanović u Leskovcu. Tada nisam imao ni mobilni telefon.“
Za Otvorensr.rs, Dušan Dojčinović
Komentari